Mia26's Blog

Tko je kriv?

mia26 — Wed, 18 Nov 2009 15:07:10 +0000

Nogomet, najvažnija sporedna stvar na svijetu, ovih je dana razočarala svoje ”zauvijek vjerne”. Iako je i medijski i navijački linč usmjeren na izbornika Slavena Bilića, ipak se postavlja pitanje tko je zapravo tomu kriv?

Nakon lošeg završetka protiv Turaka na Europskom prvenstvu očekivao se na samo blistav uspjeh u kvalifikacijama, već i vrhunski rezultati na Svjetskom prvenstvu.

Mnogi su već vidjeli afričke tribine pune naših kockica… No, ipak sve su to bile samo puste želje koje su nemilosrdno prekinute.

Iako nisam ni stručnjak ni vrhunski profesionalac, nemoguće je ne primijetiti da od mogućih dvanaest bodova s izravnim konkurentima, Engleskom i Ukrajinom, mi smo osvojili samo dva. Dobro poznato pitanje još uvijek stoji, gdje je ona naša igra, za koju je izbornik Bilić nakon Turaka tvrdio da tek dolazi, da možemo više, da možemo bolje…

Iako je upravo Bilić vođa cijele ekipe, mislim da na njega nije trebala pasti sva krivica, igrači su ti koji moraju zabijati golove i pobjeđivati, svi su oni tim.

Da su ne baš vrhunski tim profesionalaca pokazalo se nažalost još jednim neuspjelim pokušajem zataškavanja pijanke nekoliko igrača.

Pritom ne mislim da se dečki nemaju pravo zabavljati ili tugovati, ali za sve postoji mjesto i vrijeme, a ovo vrijeme baš i nije bilo prikladno.

U cijeloj ovoj priči i navijači su prilično prevrtljivi, kada pobjeđuju vatrene se diže u nebesa, a kada gube gazi ih se do maksimuma, što u prvom slučaju budi nerealne apetite, a u drugome jako šteti trezvenom samopuzdanju.

Lako je do izvjesne granice razumijeti navijače jer oni lako padaju u euforiju i teške depresije. Ipak, kad sam vidjela skupinu ”macho” muškaraca kako naglas tuguje na tribinama, bio je to pomalo nerealan prizor i mislila sam da sanjam. Ma, i to sam progutala, na neki način čak počela i simpatizirati, ali medijski ekstremizam ni uz silan emocionalni i intelektualni napor ni dan danas ne mogu razumijeti.

Ne bismo li mi u našim sportskim medijima, odnosno sportskim rubrikama u pisanim i elektornskim medijima trebali njegovati i stručno sportsko novinarstvo, a ne samo puko podgrijavanje euforičnih i destruktivnih strasti, ovisno o rezultatu.

Krajnje je vrijeme da naš nogometni i svekoliko sportski puk kroz sportsko novinarstvo zaviri i u tajne umijeća pojedinih sportova, a ne da samo podgrijava manje ili više sirove strasti.

No, psi laju a karavane prolaze, pa naši sportski novinari traže nove junake za raspaljivanje kakvih-takvih navijačkih strasti.

‘Za koga ćemo navijati, pita se navijački puk i naši sportski mediji! Za BiH, ako prođe, odgovaraju mnogi.

Prošli tjedan imala sam priliku slušati profesoricu psihologije koja kaže da je kroz svoj dugogodišnji rad primijetila jednu karakteristiku naše nacije, a to je da voli kukati i to vrlo često bez ikakvoga pravog razloga. Pa, eto nam sada prave prilike za kukanje!

No, na stranu sve, meni je osobno drago što je izbornik Bilić dobio još jednu priliku da pokaže kako je dovoljno sposoban napraviti sa našom zlatnom ekipom vrhunske rezultate.

Vjerujem da će ovaj neuspjeh biti jedan veliki poticaj našoj reprezentaciji kako bi što prije zablistala u punome sjaju, a nama ostaje da ih svi zajedno ponovo bodrimo na punim tribinama.

Kako se u medijima koji su u privatnom vlasništvu manifestira a kako balansira tržišni i javni interes?

mia26 — Wed, 18 Nov 2009 15:03:48 +0000

Menadžeri RTL televizije u Hrvatskoj otvorili su vjerojatno puno boca pjenušca nakon što je objavljeno da su dobili ekskluzivno pravo na prijenos utakmica sa Svjetskog rukometnog prvenstva koje je početkom godine održano u nekoliko hrvatskih gradova. Bio je to nemali poslovni šamar za Hrvatsku televiziju, dugogodišnjeg nacionalnog tv monopolistu i poslovnog dinosaura, ali i ogroman uspjeh za privatnu televizijsku kompaniju koja je ovom koncesijom postigla gotovo idealan sklad tržišnog i javnog interesa. Ovogodišnje je Svjetsko rukometno prvenstvo bilo, prema procjenama stručnjaka, možda i najznačajniji medijski događaj u sezoni prema svom komercijalnom potencijalu, a time i sjajna prilika za sve medije da na njemu zarade, pogotovo za RTL koji je dobio ekskluzivno pravo prijenosa utakmica za područje Hrvatske.
Nema sumnje da je RTL televizija izvrsno zaradila na desetcima sati programa sa Svjetskog rukometnog prvenstva, emitirajući pri tome brojne reklame, ponekad i milijunskom tv auditoriju. A zarada i jest temeljna kategorija i razlog postojanja privatnih medijskih tvrtki, sve ostalo je u drugome planu, pa tako i javni interes.
Hrvatska televizija, kao javna televizija, nije se baš previša uzbudila što neće biti medijski servis velikom javnom interesu za Svjetskog rukometnog prvenstva, premda je to ekskluzivno uvijek bila za sve velike sportske priredbe. Jasno, da je Hrvatskoj televiziji zarada bila u prvom planu vjerojatno ih RTL ne bi pretekao u dodijeli prava prijenosa, no, vjerojatno, ni RTL da je javna televizija ne bi toliko ukupne energije usmjerio na komercijalnu stranu prijenosa, nego bi se u većoj mjeri usmjerio zadovoljavanju velikog sportskog i stručnorukometnog interesa javnosti.
Privatne medijske kuće svoje gledatelje, slušatelje ili čitatelje u pravilu dakle ne smatraju publikom tj. građanima kojima trebaju služiti korisnim, istinitim i važnim informacijama, oblikujući tako kritičku i demokratsku javnost, već ih smatraju potrošačima ili konzumentima, koji se targetiraju zabavnim, poželjnim i privlačnim sadržajima. Vlasnicima i menadžerima tih medijskih kuća je stalo samo do toga da njihovi urednici i novinari proizvode takve novine ili program koji će na bilo koji način privlačiti njihove konzumente, kako bi ostvarivali veće naklade, veću gledanost ili slušanost emisija, odnosno više reklamnog prostora i reklamnih minuta, a sve s ciljem maksimaliziranja zarade.
Jasno, biti jako uspješan u tome poslu nije moguće bez popriličnog znanja i poznavanja medijskih vještina i tehnika. Privatni mediji će znatno prije i drskije promovirati sve što je popularno. Tako se kod nas privatne televizijske postaje s nacionalnom koncesijom natječu koja će prije emitirati popularne formate iz svjetskih metropola, kao što je bio slučaj s Big Brotherom ili njegovim inačicama poput Farme. Big Brother je prema svim procjenama ostvario prilično dobru zaradu emitirajući se na RTL televiziji.
I dok naše privatne televizijske kuće, novine i magazini uglavnom slijede medijske trendove iz inozemstva, tamo su privatne medijske tvrtke zbog izuzetne konkurencije osuđene na stalne inovacije i raznovrsnost u nuđenju medijskih sadržaja. Recimo, Big Brother format je rezultat takve inovativnosti u traženju novih sadržaja koji će privući publiku i ostvariti novu, po mogućnosti što veću zaradu. U toj inovativnosti i razmišljanju nema ni primisli o zadovoljavanju nekakvog postojećeg javnog interesa, već je riječ samo tome da se emitira nešto zanimljivo što će privući čim veći broj medijskih konzumenata.
Humanistička javnost u zapadnim zemljama, baš kao i u Hrvatskoj nije bila oduševljena Big Brother formatom, baš nasuprot, no Big Brother je jedan od komercijalno najuspješnijih televizijskih formata proteklog destljeća i kritike koje su dolazile sa svih strana nimalo mu nisu smetale da inkasira ogromne prihode u praktično svim zemljama u kojima se emitirao ili još uvijek emitira. A to je, kao što smo rekli glavni, a počesto i jedini njihov interes.
Nekada se, međutim, javni interes i ostvarivanje profita mogu poklopiti i u privatnim medijima.
To je slučaj kad privatne dnevne novine u stalnoj utakmici s konkurencijom tragaju za načinima povećanja naklade i prodaje oglasnog prostora pa povećavaju pokrivenost dopisništvima u sve većem broju gradova. Na taj način se istodobno povećava prodaja novina, povećava oglasni prostor ali i znatno kvalitetnije medijski pokriva nacionalni ili regionalni prostor, što je svakako u javnom interesu. No, i u ovome slučaju je zarada vlasnika bila jedini motiv, a za javni interes bismo mogli reći da je pri tome profitirao.
Iz istih razloga se u privatnim dnevnim novinama pojavljuju i različiti tjedni prilozi, koji također, naročito oni iz znanosti, kulture ili školstva, mogu biti od velike koristi i za najzahtjevniji javni interes. Zanimljivo je spomenuti i trend prodaje vrlo vrijednih književnih i publicističkih ostvarenja uz dnevne novine, što je u prvom valu izdavačima donosilo porilično veliku zaradu a nakladnicima i knjižarama silne glavobolje. No ta «gramzivost» i sumnjiva tržišna utakmica s nakladnicima i knjižarama, motivirana isključivo profitom, kao posve nenamjeravani učinak imala je i pojavu vrlo kvalitetnih knjiga po vrlo pristupačnim cijenama, što je svakako u interesu javnosti.
Zapravo, dobro regulirana tržišna utakmica privatnih medijskih kuća, kao i postojanje kvalitetnih javnih medija poput javne televizije, može uz ostvarivanje odgovarajućeg profita, što je njihov razlog postojanja, polučiti i različite pozitivne učinke koji su u interesu demokratske javnosti. U Hrvatskoj još možemo puno napredovati u tom smjeru.

Hello world!

mia26 — Wed, 18 Nov 2009 15:00:36 +0000

Welcome to WordPress.com. This is your first post. Edit or delete it and start blogging!